Predpostavljam da ova ptica nije toliko interesantna za veci broj clanova. Medjutim svaki lovac voli ovu kraljicu suma, kako sam lovac zelio bih podijeliti iskustva sa istima.
Posebno bi bilo zanimljivo cuti ako neko drzi ovu pticu i uzgaja je u volijeri.

ocito da lovna ptica nije interesantna za forum, pa cu zakljuciti temu.

Zašto ? Ajmo lovac. Jeli istina ili predrasuda da šljuka u slučaju opasnosti može mlade iz gnijezda premjestiti tako da ih stisne koljenima i preleti ?

Moze premjestiti mlade iz gnijezda, i jos mnogo cega, nevjerovatno inteligentna ptica.
Uz to ima i najsavrseniji probavni sistem od svih zivih bica na planeti, a najjednostavniji, jedno crijevo obavlja sve funkcije u organizmu, uz to se koristi i u medicinske svrhe. I preko svega je i delicia, STO TREBA VISE CRVE.

Specifično vidno polje

Da vidi 360 stepeni, nema mrtvog ugla.

Glumi kišne kapi

krstokljun je napisao/la:Da vidi 360 stepeni, nema mrtvog ugla.

Dapače , bifokularno sprijeda i straga.

pošto tema ide uredno šteta zaključati.......
mnogo sam naučija o ovoj ptici...

ŠLJUKA
Gallinago media
Taksonomija

Carstvo: Animalia
Razred: Aves
Red: Charadriiformes
Porodica: Scolopacidae
Rod: Gallinago
Vrsta: Gallinago Media
Opšti opis
Šljuka može biti dugačka od 20 do 30 centimetara, a njena masa može iznositi od 300 do 400 grama, zavisno od vrste. Vitka je, ima manju glavu i veoma dug kljun, i do 15 centimetara. Boju odlično prilagođava uslovima staništa. Leđa šljuke su uglavnom tamno-smeđe boje sa svetlo-smeđim prugama, dok joj je donja strana tela bele boje. Noge su joj nešto izduženije, zadržala je zadnji prst, koji stoji iznad nivoa prednjih prstiju. Rep je kratak i sadrži oko 15 pera. Fizičkih razlika između polova nema.

Rasprostranjenost
Šljuka je ptica koja naseljava Evropu i čitav Sibir. Izolovane populacije se mogu pronaći čak i na Kanarskim ostrvima, na Maderi i u Japanu. U našoj zemlji najčešće se mogu sresti šumska šljuka (Scolopax rusticola), barska šljuka (Gallinago) i šljuka livadarka (Gallinago media).

Stanište
Tokom razmnožavanja šljuke žive u hladnim, severnim područjima, a prezimljuju daleko na jugu. Iako veoma brzo lete i sposobne su za duge, neprekidne letove, tokom jesenje seobe, šljuke se sporo približavaju jugu. Taj period je najbolji za njihovo proučavanje. Postoje neke vrste šljuka koje nisu potpune selice. One su selice samo u severnim područjima svoje oblasti rasprostranjenja, dok su u drugim delovima stanarice. Najviše naseljavaju mešovite šume breze i vrbe, uz bare i močvare.

Ishrana
Šljuke se hrane sitnim beskičmenjacima, uglavnom insektima. Međutim, neke vrste šljuka se u vreme parenja hrane zrnevljem ili hvataju ribu. Takođe, mogu hvatati insekte u letu ili se hraniti isključivo glistama.

Razmnožavanje
Šljuke uglavnom polažu četiri jajeta u udubljenje napravljeno na tlu ili pesku. Gnezdo im je skromno obloženo travom. Na jajima leže do 24 dana, u zavisnosti od vrste šljuke. Obično oba roditelja leže na jajima. Već nekoliko časova nakon izleganja, mladi mogu pratiti odrasle. O malim ptićima brine ili jedan ili oba roditelja do 30 dana, nakon čega se mladi osamostaljuju.

Životni vek
Životni vek šljuke je teško odrediti, jer se razlikuje od vrste do vrste. Mogu živeti od 3 godine (šumska šljuka) pa do 9 godina (šljuka livadarka).

Neprijatelji
Šljuke imaju veliki broj prirodnih neprijatelja. To su uglavnom ptice grabljivice, tvorovi, lasice, kao i druge močvarne ptice i životinje.

Lov
Šljuke su izuzetno cenjena lovna divljač, naročito u severnim delovima Evrope. U našoj zemlji lovna sezona počinje početkom avgusta a završava se krajem februara. Za lovce, lov na šljuke predstavlja pravi užitavanje, jer se one uspešno skrivaju u vegetaciji.

SAŽETAK
Šljuka bena (Scolopax rusticola L.) je tradicionalna
divljač na području Republike Hrvatske. Tijekom proljetnih
i jesenskih seoba šljuke se zadržavaju kraće vrijeme i u
našim lovištima. Pri tome traže vlažna tla mlađih šuma
graba i hrasta, zbog svog karakterističnog načina ishrane.
Zanimljiv i nadasve cijenjen lov na šljuke provodi se kroz
dvije osnovne metode, doček na zemlji i buširanje. Novi
propisi danas značajno mijenjaju tradicionalni postupak sa
ovom divljači po odstrjelu, odnosno nalažu izravnu otpre-
mu lovine u objekte za obradu, pregled i hlađenje. Ovime
se značajno utječe na pripremu tradicionalnih specijaliteta
od ove divljači, od kojih su svakako najcjenjenija crijeva.
Osim ovako, šljuke se uz prethodnu pripremu spravljaju i
na razne druge načine.
Ključne riječi: šljuka bena, lov, tradicija, specijaliteti
IZGLED I NAČIN ŽIVOTA
Unutar roda Šljuka (potporodica Scolopacinae)
jedino se šljuka bena (Scolopax rusticola) i šljuka
kokošica (Gallinago gallinago) prema aktualnom
Zakonu o lovu (N.N. 10/94) ubrajaju u divljač. Ostale
vrste poput livadarke i kozice više nisu divljač te
su kao takve trajno zaštićene. Šljuka bena se u
različitim dijelovima Republike Hrvatske može naći
pod različitim sinonimima, poput šumska šljuka,
kljunača, kokoška, kokočka, podlešnjak, bačura,
banjura i mnogih drugih (Čeović, 1940; Vrhovac,
2004). Pokrovno perje šljuke bene dolazi u dvije
osnovne boje, riđe-kestenasto odozgo te pepelj-
asto-riđe po trbuhu. Ovakva kombinacija boja upot-
punjena s poprečnim prugama osigurava izvrsnu
prilagodbu šumskoj podlozi. Gornjim dijelom glave,
od lubanje do zatiljka pružaju se naizmjenične tamne
pruge (Vrhovac, 2004), bitne za razlikovanje bene
od ostalih vrsta šljuka. Velike, crne oči smještene su
razmjerno visoko na glavi što osigurava šljuki široko
vidno polje od gotovo 360°. Ovaj položaj očiju govori
ujedno i o razvijenosti i značaju osjeta vida za samu
šljuku. Osim osjeta vida vrlo dobro je razvijen i sluh.
Najizrazitiju karakteristiku u izgledu šljuke predstav-
lja do 8 cm dugi i ravni kljun.
Šljuka bena je relativno mala ptica. Cijelo tijelo
dugo je oko 30 cm, a raskriljena mjeri oko 60 cm.
Težine odraslih primjeraka kreću se od 220-420
g (Vrhovac, 2004). Pri tome valja naglasiti da su
ženke neznatno veće i u prosjeku 10 g teže od
mužjaka (Denuc, 2001). Poznavajući činjenicu
da su šljuke selice, njihov boravak u našoj zemlji
moguće je očekivati u pravilu samo u kratkom dijelu
proljeća i jeseni, u sklopu seobe na sjever i obratno.
Tako se prve šljuke pojavljuju početkom ožujka, te
se zadržavaju do polovice travnja. Vrhunac njihove
brojnosti u našim krajevima tradicionalno pada na
Josipovo, oko 19. ožujka (Čeović, 1940). Danas se
pak u sklopu općih klimatskih promjena ni šljuke
više ne pridržavaju ovih termina.
Kao stanište, šljuke preferiraju vlažna tla
prekrivena listincem. Takva tla obično nalazimo
u mladim šumama graba i hrasta, a vrlo često i
u mladim branjevinama s većim udjelom breze.
Razlog ovoj izbirljivosti u pogledu staništa leži
prvenstveno u načinu prehrane, obzirom da pri
traženju hrane šljuka dugim kljunom buši i prevrće
tlo. To naravno ne bi bilo moguće na suhim i tvrdim
tlima. Glavnina šljukine hrane je životinjskog podri-
jetla, a sastoji se od gujavica, različitih ličinki i kuka-
ca (Čeović, 1940; Vrhovac, 2004). Samo iznimno,
šljuka će jesti i razne sjemenke te šumske bobice.
Još se u starim lovačkim knjigama može uočiti fas-
ciniranost tadašnjih lovnih stručnjaka načinom na
koji šljuka dolazi do plijena. Ona naime, pri traženju
gujavica često udara po tlu i otpalom lišću nogama
i krilima, nakon čega se ukipi osluškujući kretanje
poplašenog plijena (Čeović, 1940).
Parenje šljuka pada u ožujku i travnju. Predigra
samom činu parenja sastoji se od dva dijela, naz-
vana svadbeni let i svadbeni ples. Svadbeni let
(prelet) počinje u sumrak ili ranu zoru te traje oko
15 do 20 minuta. Tijekom sezone parenja mužjaci
dozivaju ženke takozvanim kvorkanjem (glasanje
koje zvuči poput kvor-kvor) i piskanjem (psvt-psvt).
Nakon leta, mužjak opuštenih krila i raširena repa
izvodi svadbeni ples oko ženke. Uz ženku mužjak
ostaje sve dok ona ne snese sva, u prosjeku 4 jaja.
Na jajima ženka sjedi oko tri tjedna i sama se brine
o potrkušcima.
Za opstanak šljuke u budućnosti naročit značaj
ima stupanj uznemiravanja šljuka u razdoblju
parenja i gniježđenja. Znatno manji utjecaj imaju,
doduše brojni, pernati i dlakavi grabežljivci te lov.
KAKO SE LOVE ŠLJUKE
U nas se šljuke tradicionalno love čekanjem na
preletu, a znatno rjeđe potragom s psom ptičarom
ili takozvanim buširanjem. Od ostalih metoda lova
u obzir još dolazi i prigon. Pri tome valja istaći da
Pravilnik o lovostaji (N.N. 123/99) nalaže da se u
proljetnom dijelu (od 01. do 31.
ožujka) šljuke love isključivo na
preletu. Buširanje kao tehnika
lova na šljuke dozvoljeno je
samo najesen. Lov na šljuke
predstavlja iznimno zanimljiv
događaj. Naime, ukoliko su se
šljuke uspjele odmoriti poslije
puta, spremne su pribjeći bro-
jnim trikovima za izbjegavanje
lovaca. U tom se slučaju neće
oslanjati samo na kamufažu,
već će čim osjete približavanje
lovca i/ili psa (a imaju jako dobro
razvijen sluh) pribjeći trčanju,
niskom letu ili pak brzom letu
sa naglim promjenama smjera
(Denuc, 2001).
Pri tehnici lova dočekom na
zemlji, ili takozvanim večernjim
i jutarnjim preletom, lovac treba izabrati rub šume,
branjevine ili šumske čistine kao svoje čekalište.
Naravno, na područjima u koje šljuke dolaze tijekom
seobe. Za mirnog vremena mužjaci se javljaju
tijekom preleta sve dok ne pronađu ženku (Čeović,
1940), što može pomoći u orijentaciji lovca. Lovac
čeka da mu se šljuke približe na puškomet, obično
na rubu visoke šume ili branjevine (Grubešić, 2004).
Šljuke lete razmjerno brzo i to pojedinačno ili u grupi.
Ukoliko su u grupi prva je obično ženka, a slijede ju
mužjaci. U takvoj situaciji ženke treba maksimalno
štedjeti, ili drugim riječima ne odstrjeljivati prvu
šljuku u nizu. U lovu na šljuke nekada su se koristile
i vabilice, pomagala kojima imitiramo piskanje šljuka
te ih na taj način primamljujemo.
Buširanje je tehnika koja se koristi znatno rjeđe.
Riječ je o tehnici lova pri kojoj lovac pojedinačno s
dobro obučenim psom ptičarom pretražuje mladu
šumu ili branjevinu. Uloga psa je da pronađe šljuku i
podigne ju u lovčevom vidokrugu. To je bitno kako bi
lovac mogao uputiti pravilan hitac na u ovom slučaju
nepreglednom terenu. Na kraju je nužno naglasiti
kako je uvijek pri lovu na pernatu divljač neophodno
sudjelovanje obučenog lovačkog psa koji će po
odstrjelu pronaći i aportirati odstrijeljenu divljač. Isto
tako valja imati na umu da se na pernatu divljač ne
puca dok je na zemlji, već isključivo u letu (iznimka
može biti sanitarni odstrjel).
Same šljuke nisu nositelji lovačkih trofeja. Od njih
se tek može uzeti pokoji ukras, od kojih je svakako
najpoznatije malo, zakržljalo krilno pero, tzv. slikar-
sko pero.
POSTUPAK SA ŠLJUKOM PO ODSTRJELU
Prema lovačkoj podjeli šljuka je svrstana u kate-
goriju pernate divljači. Tradicionalni postupak sa
pernatom divljači po odstrjelu opisan je u jednom od
prethodnih brojeva časopisa Meso (Konjević, 2003).
Isto tako rečeno je i da su znatnije promjene uve-
dene aktom Ministarstva poljoprivrede, šumarstva
i vodnog gospodarstva (br. 322-01/03-01/149).
Navedeni akt kazuje da se odstrijeljena divljač mora
u što je moguće kraćem roku dostaviti u objekte za
obradu i hlađenje na veterinarsko-sanitarni pregled,
obilježavanje i izdavanje potrebne dokumentacije
(Konjević, 2003; Vidović, 2003). Unutar ovoga akta
nije precizirano je li riječ o pregledu krupne ili sitne
divljači (zakonska podjela), kao ni da li je riječ o
javnoj ili privatnoj potrošnji. Iz takvih nedefniranih
odredbi proizlazi jedino moguće rješenje, a to je da
se akt odnosi na svu odstrijeljenu divljač. Na taj se
način izravno utječe na mogućnost pripreme tradi-
cionalnih lovačkih specijaliteta od šljuke.
TRADICIONALNI LOVAČKI SPECIJALITETI OD ŠLJUKE
Naročit i od davnina vrlo zanimljiv lovački speci-
jalitet su šljukina crijeva. Tako doajen hrvatskog
lovstva Josip Ettinger (1897) za šljuku kazuje da:
‘’njezina crieva drže mnogi za poslasticu i najbolje se
plaća’’. Ovaj se specijalitet u pravilu pripravlja tako
da se neispražnjena crijeva fno isjeckaju i pirjaju s
lukom, peršinom, krušnim mrvicama i malo slanine.
Naknadno se tijekom pirjanja dodaju crno vino,
kiselo vrhnje, sol i papar. Takva pašteta uglavnom
se konzumira namazana na kruh. U većini recepata
za pripremu šljuka navodi se paralelno i priprema
paštete od crijeva koja se poslužuje kao prilog
(namazana na kruh).
Ukoliko se šljuke poslužuju cijele tradicionalni
pristup nalaže da se kao i druga pernata divljač
čerupaju na suho, ali da se s trupom ostavljaju
glava i kljun. Šljuke imaju relativno malo masnog
tkiva i naročito dobro razvijeno prsno mišićje, o
čemu treba voditi računa prigodom pripreme. U
suprotnom meso može biti presuho. Kao priprema
za kulinarsku obradu često se navodi da neočišćene
šljuke trebaju odstajati na +4°C i do nekoliko dana
(4) kako bi ostvarili uvjete za potpuno i poželjno
zrenje mesa. Sasvim je razumljivo da im prethodno
treba izvaditi utrobu. Načini vađenja utrobe pernate
divljači opisani su u jednom od prijašnjih brojeva
časopisa Meso (Konjević, 2003). Takve šljuke mogu
se pripremiti na razne načine, pržene pa naknadno
pirjane u crnom vinu, kao punjene šljuke pod pekom,
šljuke na ražnju i sl

Bravo Zvrckosen , lipa kombinacija Lovačkog vijesnika i Dalmatinske kuvarice.
Ono lupkanje kljunom je simulacija kapi kiše .Na taj način vabi gujavice bliže površini.No njen dugi kljun još je po nečemu specifičan.Ajde Krstokljun , pucaj!
A i ostali lovci. U Bavarskoj je šljuka vrlo cijenjena divljač kojoj su se nekad pripisivala nadnaravna , mistična i lijekovita svojstva.Bez poznavanja šljuke nema ,,zelene mature'', kako se tamo naziva lovački ispit.

Volim lov crve, ali ako nesto znaci, ove godine nisam odstrijelio niti jednu divljac, a bio sam u lov i imao dosta prilika. Toliko o tome kakvi smo mi lovci uboice!

krstokljun je napisao/la:Volim lov crve, ali ako nesto znaci, ove godine nisam odstrijelio niti jednu divljac, a bio sam u lov i imao dosta prilika. Toliko o tome kakvi smo mi lovci uboice!

Vidiš , zaboravim smajliće , odmah vrluda kontekst Ma skužio sam ja tebe još kod kamenjarke.Važno ti je biti u prirodi , gledati , slušati , pas ,,šara'' .Poznat mi je taj osječaj.Najviše se ubije slanine i kobasa.
Na ono ,,pucaj'' , mislo sam na odgovor u vezi kljuna.Naime radi se o spletu živaca koji na šlukinu kljunu svaraju svojevrsno osjetilo opipa.Vrlo pažljivo barata tjm svojim alatom pa dok je on zariven u tlo ona je najranjivija.Zbog toga položaja su joj oči i postavljene visoko i na sredini , da na vrijeme uoči opasnost.Ono sa prenošenjem mladih još nije dokumentirano , premda se mnogi lovci kunu da su vidjeli.Službeno je predrasuda.

Ono sto vidim ocima za mene je pecatirano najsluzbeni akt koji postoji.
Sluzbeno sve sljuke migriraju iz nasih krajeva na sjever u proljece. Sto nema veze sa stvarnoscu. Ona se i kod nas razmnozava, ne u velikom broju ali razmnozava. Nema lovca koji je u ljetnom periodu nije nalazio prilikom treninga pasa. Ako je ne uznemiravamo nece mijenjati binije svoje staniste dok god u njemu ima dovoljno hrane za nju.
Dotakli smo se velike teme. Hvala Zvrcku na postovima koji su tek promil o toj zaista veoma interesantnoj ptici.
Inace jedan francuski lovni magazin je objavio naslov sledece sadrzine
LOV SUMSKE SLJUKE U HRVATSKOJ, CRNOJ GORI i RUMUNIJI
kada bi se u cijeloj Evropi lovila kao u pomenute 3 drzave nestalo bi je za 10 godina.
Bas su se pohvalno osvrnuli.